Doza inspiracije

Antonija Trupinić: 'Nemam vremena oslanjati se na sreću'

Za Antoniju Trupinić, magistricu aeronautike, vojnu pilotkinju, satnicu i operativnu časnicu u Zapovjedništvu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, malo što se može mjeriti s neopisivim osjećajem nakon još jednog uspješnog leta

Antonija Trupinić: 'Nemam vremena oslanjati se na sreću'
 





- Ponekad zaista osjećam da mi je posao bolji od nečijeg godišnjeg odmora – kaže Antonija Trupinić, čiji je posao ispunjen adrenalinom i izazovima, sve to tisućama metara iznad tla. Antonija je satnica i operativna časnica u Zapovjedništvu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, vojna pilotkinja i instruktorica letenja. Iza nje je deset godina radnog staža u Eskadrili helikoptera u kojoj je završila i Specijalizaciju za nastavnika letenja te dobila titulu instruktorice letenja, a prije tri godine i titulu probnog pilota (testnog pilota) na helikopteru Bell 206B Jet Ranger. No, taj put nije bio nimalo lagan.

Izgradili ste karijeru u području o kojem i dalje prevladava predodžba da je riječ o muškom zanimanju. Kako ste postali vojna pilotkinja?

- S obzirom na to da ovo zanimanje zaista nije na listi prioriteta ženama, a i ja sam odgojena kao djevojčica koja je sanjala da će jednog dana biti balerina ili glumica, izbor je došao sasvim slučajno. Nakon osnovne škole, upisala sam gimnaziju zato što s 14 godina nisam mogla odlučiti što želim raditi ostatak života. Medicina, kroatistika i dramska akademija bili su najuži izbor dok nisam čula da zaista postoji fakultet za vojne pilote u Hrvatskoj. I to je bilo to.

Sve druge opcije su tada pale u vodu. Imala sam osamnaest godina i napokon donijela prvu veliku odluku. Shvatila sam i da će mi moje opće znanje pomoći da upišem ovaj fakultet, ali prije toga je trebalo proći opširan liječnički pregled. Kad sam shvatila da je te godine od tisuću i dvjesto prijavljenih ljudi samo osam nas prošlo liječnički, više nije bilo dileme. Tako je moje zanimanje izabralo mene, a ne ja njega.

Foto: Ana Šesto

Jeste li jedina žena u Eskadrili helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva? Pretpostavljam da to nije bio lagan put – kako je on tekao? Što biste izdvojili kao najveće izazove?
- Do prije godinu dana bila sam jedina žena u Eskadrili helikoptera, međutim Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima još nekoliko eskadrila u čijim su redovima i žene. Put nije lagan. Fakultet je zahtjevan, ali je rezultat svega izvanredan. Zanimanje je jako specifično jer se u zrakoplovstvu isprepliće nekoliko znanstvenih disciplina, od fizike, tehnologije (aeronautike) i medicine do psihologije, pedagogije i kineziologije. Ali vrijedilo je svake moje neprospavane noći.

U toj fazi školovanja letjeli smo od utorka do četvrtka svaki dan, dok smo ponedjeljkom i vikendima imali predavanja. Uz toliko novih znanja i tako gust raspored, jedan od većih izazova bio je – naspavati se. Letenje zaista troši jako puno energije, sve smo vrijeme pod pritiskom jer tako učimo raditi pod opterećenjem. Upravljanje vremenom je vještina koju sam tada jako dobro naučila.


Kakav je to osjećaj, biti sama među oblacima? O čemu razmišljate?

- Pretpostavljam da svi očekuju nekakav romantičan odgovor na ovo pitanje, međutim vojni pilot ne razmišlja tako. Zanimaju me samo oni sivi i gusti oblaci jer ih moram zaobići u širokom luku. Cijelo vrijeme razmišljam o visini i brzini, o vjetru koji me nosi, o motoru, pratim parametre na instrumentima, slušam kontrolu leta, održavam navigaciju i orijentaciju. Nikad nije dosadno i rijetko kad se uhvatim da imam koju minutu za promatranje ljepota.

Iako, ne mogu reći da nisam uočila kako imamo predivnu domovinu, kako je neopisiv osjećaj letjeti u sumrak, kako je mirno letjeti noću ili pak letjeti paralelno s dvije-tri duge na nebu po rubu kišnog oblaka. Naravno da ima predivnih dana, ali vrlo često tih ljepota i emocija postanem svjesna tek nakon što sletim.

Foto: Privatna arhiva

Kao amajliju nosite narukvicu jin-jang. Jeste li se već susreli s opasnim situacijama i „testirali sreću“? Što vam u takvim situacijama prolazi glavom?
- Nosim simbol jin-jang kao podsjetnik na unutarnji balans između muške i ženske energije i kao ravnotežu između dviju suprotnih sila, sinergiju statike i dinamike, a upravo takav je i helikopter. Helikopter po svim zakonima fizike ne bi trebao letjeti. To je golem skup sila i momenata koji djeluju u svom smjeru kako bi podigli helikopter u zrak, ali gledajući iz druge perspektive, svi su u približnoj ravnoteži kako bi se helikopterom moglo upravljati.

Simbol koji nosim samo me podsjeća na to koliko je bitna moja uloga u letu i koliko veliku kontrolu imam u bilo kojoj situaciji, pa i kritičnoj. Međutim, ni tada mi nije palo na pamet izazivati sreću. Nisam tako naučena i uvježbana. Naučena sam efikasno vladati u kritičnim situacijama, a to znači: brzo donijeti najispravniju odluku i napraviti određeni uvježbani postupak kojim ću uspješno izvršiti zadaću. Nemam vremena oslanjati se na sreću. U glavi mi je samo redoslijed radnji i postupaka.


Osim što ste vojna pilotkinja, vi ste i instruktorica letenja. Kakav je osjećaj kad prvi put sjednete u helikopter s osobom koja nikad nije upravljala helikopterom. Kako se osjećate kad vaši studenti uspješno diplomiraju?

- Svi naši studenti uče jako puno teorije prije nego što sjednu na pilotsko mjesto, a svaka minuta i pokret su unaprijed pripremljeni. Za taj se trenutak doslovce pripremaju tri godine i iza sebe imaju temeljno letenje na avionu. Kad sjednem prvi put pokraj studenta, znam da je spreman tako da nemam problema s prepuštanjem komandi leta. Osim toga, kako će naučiti ako mu ne dam da samostalno upravlja?

A kada dvije godine provedete s tim mladim, vrijednim, upornim ljudima, koji iznad sveg posla ipak vide vrijednost koja će im biti dodijeljena nakon završetka fakulteta, osjećaj je neopisiv! Preplavi me ponos, zaborave se sve teške situacije i u glavi mi je samo: kako su dobri! Baš sam sretna!

Foto: Ana Šesto

A kako je to biti žena svaki dan okružena dečkima... od školovanja pa nadalje? Jeste li se susreli sa situacijama u kojima ste imali dojam da vas tretiraju drugačije?
- Iskreno, nikad u životu nisam primijetila da su me na poslu tretirali drugačije od muških kolega. Nikad nisam bila ni izabrana za neku zadaću jer sam žensko ni preskočena jer sam žensko. U mom se poslu cijeni isključivo sposobnost, znanje, marljivost, upornost i entuzijazam. Najviše se ističu upravo oni koji imaju te vrline.

Međutim, na fakultetu mi nije bilo lako. U gimnaziji sam bila jedna od 30 djevojaka u razredu, a prva godina fakulteta bila mi je totalni kontrast u izražavanju mišljenja, humoru, radnim navikama okoline i općenito komunikacije s kolegama. Ali snašla sam se.


Kakva percepcija vlada o vašem poslu, pogotovo ako ste žena u „muškom svijetu“? Što za vas uopće predstavlja pojam ženstvenosti?

- Današnje društvo i dalje percipira moje zanimanje kao muško – žene se rijetko odlučuju za ovo zanimanje jer nije u skladu s kulturom u kojem je žena ona koja čuva obitelj dok je muškarac onaj koji „ide u bitku“. Međutim, postoji i druga perspektiva Oružanih snaga, a to je obrana. Žene su te koje tradicionalno čuvaju svoj dom, obitelj i tradiciju pa ne vidim razloga zašto bi se zanimanje vojne pilotkinje smatralo muškim zanimanjem. Letenje je samo po sebi kompleksna vještina u kojoj se istodobno mora upravljati zrakoplovom, ali i voditi računa o položaju zrakoplova u prostoru, komunicirati s posadom i kontrolom leta u isto vrijeme. Nisu li žene odavno pokazale da su dominantnije u multitaskingu?

A pojam ženstvenosti je vrlo individualan. Za mene je žena ženstvena kad je nježna prema svom tijelu i duši, kad je nježna svojim bližnjima, kad se lijepo izražava, kad je uredna i dotjerana. To zaista može biti svaka žena, pa čak i ona koja svoj posao obavlja u kombinezonu i vojnim čizmama.

Foto: Ana Šesto

Zbog svojih ste zasluga 2016. godine dobili i nagradu Croatian Women of Influence Award. Tko je u vašem slučaju bio „žena od utjecaja“? Imate li svoj uzor?
- Nagrada mi definitivno služi kao motivacija da i dalje budem uspješna u svom poslu, u svojoj namjeri, da časno predstavljam svoje zanimanje, a na putu možda nekoga ohrabrim ili inspiriram da prihvati životni poziv poput moga. Mene su oduvijek inspirirale pronicljive, jake i snažne žene, one koje imaju stav, ali i kredibilitet.

Moja majka je jedna od njih. Bila je moja prva životna učiteljica koja je poticala moju znatiželju i hrabrila samopouzdanje. Sjećam se kako mi je govorila da učim za sebe i kako me tješila: „Ako ti ikad bude teško, postoji razlog za to, bit ćeš jača kad sve prođe! Problem ne postoji, neuspjeh ne postoji, sve su to lekcije!“ I zaista, puno puta sam pala, pogriješila, ali sam uvijek pronašla načina da se opet dignem i iz situacije nešto naučim.

Kada sam „prerasla“ majčine savjete, moj uzor u osnovnoj školi postala je nastavnica hrvatskog jezika. U gimnaziji je tu ulogu nastavila raditi druga profesorica hrvatskog jezika, a njoj uz bok bila je i profesorica matematike.


Također se bavite bodybuildingom, osvajačica ste zlata u kategoriji bodyfitness međunarodnog natjecanja Maxximum Open 2017. Kako ste se počeli baviti tim sportom? Je li to zbog nužnosti posla ili želje za svladavanjem novih izazova?
- Osim ovog zlata, imam ih još nekoliko u kolekciji, zajedno sa srebrnim i brončanim medaljama – više od dvadeset u zadnjih pet godina. Sportom sam se počela baviti na fakultetu zbog potreba posla. Međutim, kako sam po prirodi jako predana i uporna, tako mi ni sport nije prošao kroz ruke, a da nisam dala sve od sebe.

Bodybuilding je sport u kojem rezultati ne dolaze preko noći, sport u kojem moraš izaći iz zone komfora ako želiš promjene, sport koji će svakome otkriti tko si zaista iznutra i koji je odnos tvog uma i duše prema tvom tijelu onda kada uvjeti nisu idealni. Zapravo, najveći okidač koji me potaknuo da počnem razmišljati o svom tijelu bila je prometna nesreća u kojoj sam slomila cijelu zdjelicu i mjesec dana ležala nepomično u krevetu. Bilo je to i više nego dovoljno vremena da shvatim tko sam ja zapravo, a koju ulogu ima moje tijelo. Shvatila sam da u životu sve mogu promijeniti, ali moje je tijelo moj jedini domaćin.

Foto: Privatna arhiva

Uz bodybuilding, treninge i izazovan posao, koliko vam je teško (ili lako) uskladiti poslovno i privatno?
- Većinom imam jako dobar sistem u kojem sve dosta dobro funkcionira. Želim biti produktivna, a to sam povezala s dobrom organizacijom vremena, što sam naučila na poslu. Moj sistem je oduvijek bio „priprema je pola leta“ pa isplaniram dio koji mogu isplanirati. Nikako nisam na „autopilotu“, niti mi je život rutina, ali definitivno funkcioniram s pomoću kalendara i rasporeda kako bih bila što produktivnija i imala više „slobodnog“ vremena za još jedan trening u tjednu, posjet roditeljima u Slavoniju, odmor, čitanje knjige ili neplaniranu kavu s prijateljicom.

Kako provodite slobodno vrijeme? Kako se opuštate?
- Izvan radnog vremena se uglavnom družim sa ženskim društvom, što mi izvrsno odgovara. Volim putovati, upoznavati nove kulture, čitati te uglavnom biram knjige koje će me oplemeniti novim znanjem: od kulture, religije, filozofije i psihologije do moderne tehnologije. Čitam i časopise, ali zadržavam se isključivo na intervjuima uspješnih ljudi ili kolumnama renomiranih autora. Na YouTubeu slušam inspirativne ljude poput Oprah Winfrey, Mel Robbinson, Denzela Washingtona i drugih. Ne biste vjerovali, ali vrlo često u teretani, dok vježbam, slušam njihove inspirativne govore.

Imate li neki beauty-ritual kojeg se ne odričete?
- Definitivno sam ovisna o svim tretmanima za kosu i spa wellnessu. Obožavam dugu kosu i trudim se da bude zdrava. Budući da sam prije desetak godina završila tečaj za aromaterapeuta (iz čiste znatiželje), postala sam ovisna i o upotrebi eteričnih ulja. Idealan beauty-ritual mi je wellness-vikend u svijetu sauna, obogaćen masažama i zdravom hranom.

Da niste vojna pilotkinja, što biste drugo radili? Postoji li išta što bi moglo zamijeniti letenje helikopterom?
- Otkad sam završila fakultet, razmišljam o ovom pitanju, ali uvijek bih se vratila tom osjećaju nakon leta, koji je neopisiv. Sama činjenica da mi vrijeme na poslu doslovce „leti“ govori koliko mi je i danas zanimljivo raditi ovaj specifičan posao. Međutim, nikad nisam bila kategorična da bih mogla reći: ne, ne postoji, jer sam uvjerena da bih se snašla u bilo kojem zanimanju (iako bih uz njega vjerojatno morala imati još pet poslova sa strane da budem ispunjena). No, koliko god to bilo teško pojmiti, zanimanje treba uvijek shvatiti tek kao jednu od uloga koje obavljamo.
 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.